Piše Sanela Simić

“Lepota će spasiti svet” (Dostojevski)

Živeo nekad davno, mada niko ne zna da li je to zaista bilo davno ili nedavno,
jedan mlad čovek iz bogate i ugledne porodice, kome je Bog na rođenju dao jedan
redak dar. Dar se sastojao u tome da njegovi dugi prsti, beli poput porcelana, i
njegovo srce, toplo i svetlo poput sunca, sviraju na harfi , praveći svaki put novu
muziku, nove kompozicije. Prvo je svirao samo za sebe, zatvarajući čvrsto
prozore i vrata svoga doma, plašeći se da neko ne čuje te čarobne zvuke koji kao
da su dolazili sa nekog drugog sveta. Teret tajne ga je sve više pritiskao, kako je
vreme prolazilo i on jednog dana odluči da svojim sestrama odsvira nešto na
harfi. One nisu krile oduševljenje, moleći ga da za početak makar otvori prozore,
kako bi muzika prešla van zidova njihove kuće. Promišljao je danima o molbama
svojih sestara i jednog jutra, dok je još sunce izgrevalo na istoku, on poče da svira
kako nikad do tad nije. Zvuci dopreše do žetaoca u poljima, do bolesnih u
posteljama, do nesrećno zaljubljenih i izneverenih, do svakog živog stvora u
zemlji… Svi se pitaše šta se to dešava i odakle dolazi ta nestvarno lepa muzika
harfe, sa neba ili od nekog ljudskog stvora. Pronese se glas o darovitom mladiću,
sazna i on šta ljudi pričaju o njemu i njegovoj muzici, te se osmeli da jedne letnje
večeri zasvira na gradskom trgu. Obučen u vilenjačko odelo od mesečeve svile,
osetivši strast i snagu kao nikada pre, on zasvira na svom instrumentu, kako
nikada nije. Zvuci su se širili u tihoj letnjoj noći, a ljudi su prilazili i prilazili, opijeni
lepotom umetničkog muziciranja.
Tako je mladić postao na daleko slavan, voljen i poštovan. Bilo je i onih, doduše,
koji nisu voleli ništa što je lepo i uzvišeno, pa samim tim ni njegovu muziku. Bilo je
i onih koji su se trudili da sve razumom objasne, a da zaborave da su lepota i
vrednost u nečemu sasvim drugom i da umetnost ne pripada nužno carstvu
proračunatog razuma. Mladi harfista se pitao kako je uopšte živeo i svirao dok se
krio unutar zidova svog doma, plašeći se da ga neko ne čuje. Shvatio je da je
njegova muzika postala uzvišenija i lepša od kada je deli sa ostalim ljudima, da sve
nekako ima svoj smisao.

Jednoga dana, kada je na njega došao red, mladi harfista se preselio da svira
anđelima na nebu…
Ostala je notama zapisana njegova muzika koju sviraju neki novi, darom velikim,
darivani ljudi. U novim naraštajima koji se sad rađaju, veliki broj je onih koji imaju
dar da slušaju i uživaju u umenosti, koji se njome hrane i od nje se razvijaju. Tako
je, čudnim božijim promislom, mladi harfista sa početka bajke ostao večan. Znao
je da je umetnost jača od svake prolaznosti i od svakog besmisla. Ona je ono
najvrednije i najuzišenije što čovek može stvoriti, a da ga to istovremeno čini
neprolaznim.