Odlazak na miting 5. novembra 2025. organizovali su iz opštine Despotovac Nikola Nikolić, predsednik Opštinskog odbora SNS-a, Zlatko Marjanović, predsednik opštine i Nenad Lukić, direktor rudnika Rembas. Nikolić i Lukić su čak snimljeni , a snimak je prezentovan na jednoj kablovskoj televiziji. Organizacija se zasniva po principu štapa i šargarepe, odnosno, ko ide dobija dnevnice, a ko ne ide, sledi mu kazna. Autobusi su krenuli iz Resavice pre kraja prve smene. Trebalo je biti u Ćacilendu u 17 sati. Nezvanično se saznaje da se i ovoga puta nije odstupilo od stare prakse, radnici prve smene su krenuli, ali im je i druga plaćena. Izgleda da su ovaj put dobili tri dnevnice! Pošto interesovanje za mitingovanje svakim danom opada, moralo se prionuti povećanju dnevnica! U iščekivanju incidenata, krenuli su samo muškarci.

Jasno je da organizatori prihvataju najveću odgovornost, ne zato što organizuju odlazak na stranački miting, stranačko organizovanje i okupljanje je ustavno pravo svakog građanina, već što su ljudima naredili da sa radnog mesta pre kraja radnog vremena krenu na miting. Drugo, što su im platili nešto što ovi nisu zaradili, ko je taj koji je potpisao dnevnice tog dana i sačinio lažnu dokumentaciju? Oni koji su primili dnevnice znajući da nisu odradili posao, učinili su prevaru u službi. Na kraju, rukovodilac koji je odobrio isplatu, nenamenski je potrošio novac preduzeća. Posebno je pitanje ko je platio i da li je plaćen prevoz!

Ipak, postoji jedna mnogo veća krivica, moralna. Oni su tamo otišli da se rugaju majci čije je dete nastradalo ispod Nadstrešnice koja štrajkuje glađu, da se rugaju svim žrtvama Nadsrešnice i njihovim neutešnim roditeljima. I da pruže podršku ćacima u Ćacilendu i predsedniku države kome je izgleda podrška kako vreme prolazi sve potrebnija. I sve to za tri dnevnice. Jasno je da ljudskosti odavno nema kod mnogih u ovom narodu, nema saosećanja, empatije… Ima li možda straha da svako od tih šetača i posetioca Ćacilenda, koji javno pružaju podršku predsedniku države u njegovim sve morbidnijim političkim egzibicijama, ima li makar i podsvesnog straha, da svako od njh može da doživi sudbinu majke kojoj se rugaju, Dijane Hrke. Jer su, izgleda, mnoge nadstrešnice u Vučićevoj Srbiji i nikad se ne zna koja će kad pasti i više niko nije nigde siguran. Naravno da ima i tog straha, ali je on u sferi imaginarnog. Strah od gubitka posla i egzistencije je realan i ostvariv. Poznata je rečenica organizatora onima koji se nećkaju: “Ako ne pođeš, ne moraš sutra ni na posao da dođeš”. Pomenuti organizatori nisu ni svesni da su ovakvim nasilnim akcijama među svojima stekli protivnike I neprijatelje. Ima, doduše I onih koji rado idu na miting, zadovoljni jer su ućarili tri dnevnice.