Dan primirja koji se slavi 11. novembra kao državni praznik je nekada bio dan pobede, bar su ga pre stotinak godina Srbi doživljavali. Primirje potpisano u Kompijenjskoj šumi važio je i za srpsku vojsku. Bilo je to olakšanje za mnoge koji su izdržali ratne godine od 1912-1918, za druge konačno saznanje o poginulim sinovima, muževima, o braći…Za neke je ostala trajna nada da su možda živi, ipak s vremanom, ona je postajala sve neizvesnija. Mnogi su ostali na Kumanovu, kod Bitolja, na Bregalnici, Ceru, Kolubari, Legetu, na Solunskom frontu. Neki su dopremljeni i sahranjeni na seoska groblja, neko su ostali na frontovima, neki u bugarskim zarobljeničkim postajama, a nekima su roditelji podizali spomenike, a da ih nisu ni videli. Stojadin Tomić i Milun Miloradović u svojoj Spomenici ratnicima i žrtvama ovih ratova navode 1623 postradala vojnika i preko 400 stanovnika Gornje Resave umrlih od tifusa. Ovaj broj je, kako navode, sigurno i veći. Despotovački srez je 1900. godine imao blizu 19000 stanovnika. U ratovima je učestvovalo oko 3000 vojnika. Posebno je bila teška bugarska okupacija, koja se ogledala u svakovrsnom nasilju, odvođenju sposobnih muškaraca na rad u Bugarsku, pojavi saradnika bugarskih okupacionih snaga i hajdučije.

Gornjoresavci su bili raspoređeni u Timočkoj diviziji i to u 15. pošadijskom puku Stevan Sinđelić, koji je imao sedište u Paraćinu. Na početku Balkanskih ratova prvopozivci, od 21-31. godine, bili su u sastavu Druge armije Stepe Stepanovića, a drugopozivci, od 31-38. godine, u satavu Prve armije pod komandom prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića. Na početku Velikog rata 1914. godine Timočka divizija oba poziva su u sastavu Prve armije Petra Bojovića, a kasnije prvopozivci ulaze u sastav Druge armije vojvode Stepe Stepanovića, a drugopozivci u sastav Treće armije Pavla Jurišića Šturma. Oni koji su se vratili doneli su rane i odlikovanja za hrabrost.

A 1918. je došao mir. Srpski seljaci-vojnici stvorili su veliku državu u kojoj su živeli svi Srbi, koja je bila veća od Dušanovog carstva. Posle rata sela su ostala pusta, nedostajalo je muške radne snage, a devojke nisu mogle da pronađu ženike. U Despotovačkom srezu je u vreme ratnih godina stradalo više od 10 posto stanovništva, mahom muškaraca. Posebno su bila pogođena manja sela. U kraljevini Jugoslaviji je stvoren kult solunskog ratnika, solunci su bili poštovani i imali određene privilegije. Ratni invalidi su dobili pomoć, ali nedovoljnu.

Kad se pogledaju matične knjige rođenih za sela despotovačkog sreza zapaža se veliki broj rođene dece. Za deset godina sela su bila puna pre svega mladog stanovništva. Trend rasta stanovništva se nastavlja do sedme decenije 20. veka. U 21. veku iseljavanja u inostranstvo i negativan priraštaj su ispraznila sela. Bela kuga je pogubnija od svih prethodnih ratova. Opština Despotovac ima manje stanovnika nego na početku 20. veka.

Srbi su bili pobednici u ratu, ali tu pobedu nisu umeli da kapitalizuju. Posle jednog veka pokazalo se da su gubitnici.

Srpska elita, intelektualci, političari, treba da sagledaju prošlost svoga naroda i trenutak u kome živimo, svoje ekonomske mogućnosti, a pre svega ljudske i demografske kapacitete. Dakle, treba da sagledaju svoje političke potencijale danas, da racionalno sagledaju svoje okruženje i politiku velikih sila na Balkanu,evropskih i vanevropskih i da shvate i razumeju novu konstelaciju snaga i na osnovu toga kreiraju nacionalni program i put. Na to nas sve obavezuju sve žrtve, sve muke i patnje sunarodnika u 20. veku, koji smo počeli kao pobednici, a završili kao gubitnici. Izgubili smo veliku državu, koja je bila regionalna sila, vojna, ekonomska i kulturna, a zbog državotvorne nezrelosti, političke nestabilnosti i ekonomskog i demografskog sunovrata, izgubićemo i ovu malu državu a i narod za manje od veka.