Piše Tomica Simić

“Lesnik, dobri šumski duh, se uzvrpolji na svome dušeku napunjenom lišćem, zbaci sa sebe pokrivač od najfinije mahovine, štipnu ženu za punačku nadlakticu, i uzdahnu. Navuče levi opanak na desnu nogu, a desni na na levu. Zora samo što nije. Ptice su je isčekivale pre svih i najavljivale cvrkutom. Ni sam nije znao šta ga je vuklo ka reci. Ujutru bi se napio vode sa obližnjeg izvora Bistrika, a sad pođe za rečnim hukom i spusti se ka koritu. Predosećao je da mu dan neće početi u radosti. Sagnu se da se napije vode na reci, ali mu pažnju privuče rečni rak zapleten u neku netruležnu tkaninu. Rukom oslobodi raka i spusti ga u plićak, ali mu se ta tkanina zakači za prste. Tek onda primeti da je ona deo velike mreže koja seže do druge obale reke. Poče da je vuče, ali sa njom oslobodi iz rečnog mulja i drugo smeće, metalne konzrve, plastične i staklene boce, sintetičke tkanine i metalne konstrukcije.

Gde li je rečna vila, pomisli. Sigurno ju je stid od ovakvog brloga.

Znao je da mu dan neće početi u radosti…”

Ovako bi izgledao početak jedne ekološke bajke, ali ovaj tekst, bez obzira na početak, nema za cilj da to bude. Pre početka pisanja ovog teksta, pored odluke da se otpočne na neobičan način, setio sam se Sanelinog i mog puta od Karlovca prema Splitu.Putovali smo automobilom autoputem. Odmaralište se zvalo Sveti Rok i odmah posle njega smo se isključili sa autoputa. Svratili smo da predahnemo. Tu smo videli desetak ljudi sa ovećim kantama, u radnim odelima i sa rukavicama. Bili su to sakupljači smeća. Oni su i tu, po asfaltiranom parkingu sakupljali otpadke koje su prolaznici bacili van kontejnera i kanti. Do tog odmarališta put i zeleni pojas pored puta je bio čist, a kasnije smo primetili da je ostatak puta do isključenja čekao da smetlari sa njega uklone smeće. Lokalni putevi preko Plitvica, Slunja su bili besprekorno uređeni i bez smeća, da putnik i zaboravi da takav problem uopšte i postoji. Prosto se podrazumeva da nema smeća pored puteva i u rekama.

Po povratku u zavičaj, neko vreme se sve to uočava, dolaze kritike svih i svakoga, da bi, vremenom, čovekov mentalni sklop ignorisao ili prihvatio takvu stvarnost, skoro kao normalnu i ispravnu. Naravno život ide dalje, postoje profesionalna i porodična zaduženja i obaveze.

Sa izgradnjom kuće za odmor u šumi pored reke, a koja je dobila ime po dobrom šumskom duhu iz slovenske mitologije Lesniku, pored izgradnje puta, vodovoda i elektrifikacije, moralo se pristupiti i čišćenju smeća. Smeće je bilo razastrto pored puta, pored jelovačkog potoka i ortačke vodenice, na obali reke i u samoj reci.

Pre više godina, za vreme predsednikovanja Gradimira Maleševića vodotokovi, a verovatno i putevi su bili čišćeni od smeća. Tada je smeće iz korita jelovačkog potoka i iz korita Resave sakupljano u crne džakove i oni su odneti na smetlište. Poplava 2014. godine je svo smeće koje je godinama bacano u reku raznela po obali i po njivama i livadama pored reke. Kese i plastične izrađevine su godinama stajali okačeni na granama drveća uz obalu, a otpad je urastao u zemlju. Niko se nije setio da reku i obale treba odmah posle poplave očistiti od smeća da ne uraste.

Kako ponuditi nekom kuću za odmor, a da na dvadeset ili sto metara od nje budu gomile smeća. Angažovao sam radnike i otpočeli smo sakupljanje otpada na obalama jelovačkog potoka i Resave oko Jelovačkog mosta i nizvodno od njega. Na opštinske službe nisam ni pomišljao jer svaki moj predlog bi bio pogrešno shvaćen. Za dva dana obale su bile očišćene, a nekoliko traktorskih prikolica smeća je bačeno u veliki kontejner. U narednim danima se pristupilo vađenju smeća iz reke koliko se moglo s obzirom na nizak vodostaj. Ipak bilo je nemoguće ukloniti tone smeća izmešanih sa granjem. Ispod samog Jelovačkog mosta postojalo je ostrvo smeća koje ne bi stalo u najveću kamionsku prikolicu. Isto toliko smeća zadržalo se na obali preko puta kuće za odmor. Prva gomila kod mosta se zapalila u sred reke u vreme pred letnji pljusak dok su gromovi presecali tišinu, a munje parale nebo. Velika vatra usred vode je počela da guta kamionske gume, kauče, plastiku… Dim se izvio visoko da se video od Strmostena i Stenjevca. Vatra mi je izgledala kao požar u džungli. Pošto je bilo oko četiri sata posle podne, mnogi su se vraćali sa posla. Mnogi su zastajali i sa mosta gledali veliku vatru. govorili su da je čudno da grom udari usred vode. Prolazeći tu, videvši veliki dim i vatru svratio je protivpožarni inspektor. Neko je pozvao i vatrogasce koji su došli autom.

Smeće naslagano nizvodnije izgorelo je nešto kasnije isto za vreme grmljavine i letnje kiše. Nisu izgoreli samo metalni mandraci od kauča, koje smo kasnije izvukli iz reke i bacili u veliki kontejner. Sve je izgledalo mnogo bolje i lepše.

Ali…

Velike vode spočetka 2026. opomenule su nas na problem. Doduše smeće se nagomilava pored asfalta čak i tamo gde smo ga čistili. Nesavesni posetioci ostavljaju svoj otpad tu gde im je bilo lepo. A nema nikoga da ga skloni i očisti. U susednim državama postoje službe koje uklanjaju smeće, koje se brinu o uređenju prostora pored puteva i vodotokova. U susednoj opštini, bar na prvi pogled, sve deluje uređeno, čisto i bez razbacanog smeća. Znači-može se.

Ovaj tekst nema nameru da nikoga proziva , već da problem iznese na videlo, da se on prepozna. Ko je zadužen za čišćenje smeća iz vodotokova, a ko sa puteva? Ko treba da spreči bacanje smeća u vodotokove i pored puteva kada su, istini za volju, sva naselja u opštini pokrivena kontejnerima, uključujući i velike kontejnere? Da li su te službe u mogućnosti da ovom problemu doskoče, da li mogu da ga reše? Dali su pokušali da ga reše ili možda nisu? Da li znaju za smeće u rekama, ako znaju šta su preduzeli? Ako nisu ništa-zašto?

Sela u opštini Despotovac se poslednjih godina suočavaju sa ozbiljnim ekološkim problemom koji direktno ugrožava razvoj turizma – reke i potoci, putevi i proplanci su postali mesta za odlaganje otpada. Umesto prirodnog ambijenta koji gosti očekuju u blizini Resavske pećine, Manasije i planinskih staza, dočekuje ih prizor divljih deponija. Vlasnici seoskih turističkih domaćinstava upozoravaju da ovakvo stanje već ima konkretne posledice: gosti su nezadovoljni, boravci se skraćuju, pojedini posetioci se više ne vraćaju, negativni utisci se šire putem društvenih mreža i preporuka. Ne može se promovisati eko i seoski turizam, a dozvoliti da reke izgledaju kao smetlišta. To nije samo estetski već i ekonomski problem. Iako jedan broj neodgovornih meštana baca otpad u vodotokove, odgovornost je istitucionalna. Domaćini postavljaju javna pitanja: gde su komunalne službe i inspekcije, zašto se ne sankcioniše bacanje smeća u reke, kakva je uloga opštine, javnog komunalnog preduzeća STAN i javnog preduzeća za turizam Resavska pećina. Ako je turizam cilj opštine Despotovac, onda zaštita prirode mora biti praksa, a ne stavka u dokumentima. Građani očekuju i zahtevaju hitno čišćenje vodotokova, češći i redovniji odvoz otpada, pojačan nadzor i kažnjavanje neodgovornih i uključivanje JP za turizam u zaštitu prirodnog okruženja koje se promoviše. Turizam se ne gradi na smeću. Ako se ovako nastavi, turizam će stagnirati, domaćinstva će odustajati, a sela će se prazniti.

“Lesnik zahuča, okrete se i pođe u duboku šumu. Znao je da mu dan neće početi u radosti…”