Priča o Vladanu Miloševiću, bivšem direktoru javnog preduzeća „Resavica“, ponovo je aktuelna. Milošević je 2015. uhapšen i 2016. osuđen na četiri godine zatvora zbog primanja mita, dok je njegov saradnik dobio dve godine. Mediji su to objavili još februara 2016. godine.

Po zakonu, kazna zatvora od četiri godine za primanje mita zastareva za 10 godina. Dakle, teoretski, rok je isticao početkom  2026. godine.

Međutim, dilema nastaje kada se pogleda procedura u toku suđenja i nakon presude. Milošević je bio uhapšen, suđen i osuđen, ali nakon toga je napustio zemlju. Vest o hapšenju je objavio sam Aleksandar Vučić na konferenciji za štampu, valjda da istakne kako se država, koju vode on i naprednjaci, bori protiv korupcije i kriminala. Vladan Milošević je bio predsednik Opštinskog odbora SNS-a Despotovac, a posle smene lokalne demokratske vlasti odabrao je funkciju direktora JPPEU Resavica i predsednika Skupštine opštine Despotovac. Predsednik opštine je bio njegov koalicioni partner iz SPS-a Dejan Nenadović. Nenadovićev zamenik bio je budući predsednik opštine Nikola Nikolić. Te 2015. godine, Vladan Milošević se branio sa slobode, dolaskom u Despotovac Radomira Nikolića, on je razrešen funkcije predsednika opštinskog odbora. Milošević nije hteo da se povuče iz politike, ali su ga najbliži saradnici okupljeni oko Nikole Nikolića napustili. Posle objavljivanja presude, Milošević je nestao iz varoši i iz zemlje.

Čaršija je nagađala da je otputovao u Australiju gde mu je živeo deda po ocu, koji je tamo kroz dugi niz godina stekao ozbiljan kapital, a kasnije, da se nalazi u nekoj evropskoj zemlji i da čeka da kazna zastari. Vratiće se, kažu, da prvo pita “Nikolu i kompaniju” nekolika pitanja, šta je, ko i koliko ukrao, ko je kome dužan, ko je prav, a ko je kriv, i da li je naučio da vodi opštinu ili se samo šali…

Na Svetog Prokopija 2025. godine, na dan svetitelja koji je zaštitnik rudara, u opštini Despotovac izvršena su nova hapšenja. Optužnica je podignuta za delo koje se navodno desilo pre više od deset godina a protiv tadašnjeg v.d. direktora JPPEU Resavica Vladana Miloševića, njegovih saradnika Bobana Brankovića, Dejana Anžela, Gorana Boškovića i Darka Stamenkovića, kao i protiv Zorana Milojevića Zelje, odgovornog lica i vlasnika privatnog preduzeća MSN. Prema navodima krivične prijave, od juna 2013. do decembra 2014. godine je sa računa Resavice na račun Milojevićevog MNS-a prebačeno u više navrata 6,28 miliona dinara za radove koji nisu izvršeni, odnosno za prevoz jalovine od separacije do jalovišta, a da su uplate prikrivene lažnim falsifikovanim dokumentima. Mediji navode (Radar, 15.08.2025) da se veći deo tog novca koristio za potrebe SNS-a. U tom period je održano više lokalnih izbora, a u martu 2014. i vanredni parlamentarni izbori, posle kojih je Vučić postao premijer preuzeo apsolutnu vlast. Policija sumnja da je novac iz Resavice Milojević koristio za izbornu kampanju SNS-a u Vrbasu, gde su izbori održani oktobra 2013, a što se poklapa sa vremenom  isplata. Tada je protiv Milojevića, kako navodi Radar, bila podneta krivična prijava za kidnapovanje I prebijanje opozicionog aktiviste Danila Bobića. Zoran Milojević Zelja je javnosti poznat, kako se pretpostavlja, po razgovoru sa izvesnom Živkom u vreme lokalnih izbora u Kraljevu 2016. godine, kojoj zamera što joj se deca nicu angažovala u kampanji.

Vladan Milošević je bio u bekstvu, Milojević je poslao advokata, a sitni igrači, kao što uvek biva, u ovom slučaju ni krivi ni dužni, su odležali u zatvoru u Ustaničkoj ulici u Beogradu da bi bili pušteni. Neki od njih su posle nekoliko meseci oslobođeni optužbe. Pretrpeli su torturu, maltretiranje od strane državnih organa, policije i tužilaštva, bez obzira na njihov pojedinačni ljudski i profesionalni pristup, blokirani su im računi, podneli su neizvesnost, pa i udar na zdravlje, što će se pokazati po isteku nekog vremena…

Ko snosi najveću, a možda i jedinu krivicu? Odakle je potekla ideja da se angažuju lica iz private firme koja se bavi trgovinom i prevozom energenata za izbornu kampanju? Da li su to ljudi iz vrha naprednjačke partije koji zauzimaju najviše položaje u državi? Ovo je ključno pitanje na koje TOK treba da obrati pažnju, ako želi i može da ovaj process istera do kraja pošteno i korektno. Što bi rekli rečnikom Dostojevskog, najveći krivac je Ivan Karamazov, koji je osmislio ubistvo, u ovom slučaju-najveći krivac je vrhovni vođa koji je osmislio da se izborna kampanja plaća iz budžeta prezadužene Resavice, ostali su samo izvršioci. Milojević je, kao dobar lojalista, u duhu naprednjačke korektnosti, izvršio naređenja koja su se ticala izborne kampanje i to, verovatno po dogovoru, želeo da naplati. Vladan Milošević je, verovatno po naređenju, u skladu sa naprednjačkom korektnošću, to morao da plati iz budžeta preduzeća. A niži funkcioneri Resavice su to morali, verovatno u skladu sa naređenjem, pismenim ili usmenim, da sprovedu.

Postavlja se pitanje zašto je to neko izvadio iz fioke posle toliko godina. Veća je verovatnoća da je policija za ovu krivicu znala još 2015. jer je tada Vladan Milošević bio pod policijskom istragom. Ako policija nije otkrila ovu krivičnu radnju, istražni postupak nije vođen kako treba, a ako jeste otkrila, zašto tužilaštvo nije i nju uvrstilo u krivičnu prijavu iz 2015. Možda je trebalo sačuvati Zorana Milojevića i iskoristiti ga za buduće izborne kampanje.

Nameće se pitanje da li je novi proces pokrenut radi pravne opravdanosti ili iz straha da se Vladan Milošević ne vrati u Srbiju. Tužilaštvo, kako se misli, deset godina nije proveravalo gde je Vladan Milošević. Da li su poternica i izvršenje optužnice rezultat proceduralnog propusta ili prećutnog dogovora? Neki procesi čekaju optužnicu po dve i više godina, ovde je sve urađeno brzo kao da je neko pikirao rok do kog mora da se raspiše poternica i napiše i objavi optužnica. Da li je moguće da je sve ovo urađeno da Milošević ne bi mogao da se vrati u Srbiju i suoči se sa kaznom? Teorije koje se pominju uključuju i mogućnost da su neki ljudi čekali da prođe rok od deset godina, a kada se pojavila mogućnost da se Milošević vrati, raspisana je optužnica. Takođe se spekuliše da njegov navodni saradnik „Zelja“ neće biti osuđen ili će dobiti uslovnu kaznu, što dodatno komplikuje percepciju procesa.

Pravna situacija je jasna u jednom: suđenje u odsustvu i poternica imaju pravni okvir i služe da se izvrši kazna ili sprovede postupak, ali ne dokazuju automatski politički motiv. Ipak, činjenice i tok događaja ostavljaju dilemu u javnosti-da li je sve ovo stvarno zbog pravde ili je reč o mehanizmu koji onemogućava povratak jednog osuđenog lica? Sva ova pitanja nameću još jedno: da li je Vladan Milošević 2015. uzimao mito za sebe ili za SNS, što ga ne oslobađa optužbe ni kazne, a odgovor se da pretpostaviti.

Za građane i posmatrače ostaje pitanje: ko kontroliše raspisivanje optužnica, koliko su rokovi za zastarelost striktno praćeni i da li se pravni postupci koriste selektivno? Ova priča, iako pravno kompleksna, baca senku na pravosudni sistem i ukazuje na važnost transparentnosti u postupcima protiv bivših direktora javnih preduzeća u Srbiji. Na najveći broj postavljenih pitanja doći će odgovori posle promene vlasti.