Piše: Dragana Ranđelović

U decembru prošle godine prvi put sam bila s druge strane pozorišne scene. Do tada, pozorište sam doživljavala kao magično mesto u kojem se stvaraju svetovi, ali nikada nisam verovala da bih mogla biti deo njega. Mislila sam da je taj svet za one hrabre, talentovane, one koji od malih nogu sanjaju daske koje život znače. Ja? Ja sam bila samo posmatrač, zaljubljenik u teatar, ali nikada akter.

A onda se desilo. Režiser predstave bio je neko koga sam poznavala – moj bivši đak. On je već imao mnogo iskustva sa režiranjem dečjih predstava, uključujući i one u kojima su učestvovala moja deca. Njegov entuzijazam, posvećenost i način na koji radi s glumcima ulivali su mi poverenje. Možda, samo možda, ovo ipak mogu da probam.

Počeli smo s čitajućim probama. Prvi susret sa tekstom bio je ozbiljan, previše ozbiljan. Stegnuta, nesigurna, kao da sam zalutala u svet koji mi ne pripada. Međutim, atmosfera na probama bila je toliko podržavajuća da sam polako počela da se opuštam. Zanimljivo je da su većina mojih kolega u predstavi bili upravo moji đaci. Oni su mi pomogli da odbacim nesigurnost, kroz šalu, kroz razumevanje, kroz tu neku nevidljivu povezanost koju smo već imali.

Kako su probe odmicale, došlo je vreme da postavimo deo na scenu. Tu sam shvatila koliko je važno biti slobodan, ali i naučiti pokret, slušati reditelja i razumeti prostor. Mesto na sceni nije samo fizička pozicija – ono je deo priče, mora biti promišljeno i logično povezano s tekstom. Trebalo mi je vremena da savladam scenski pokret i logiku scene, da uskladim svoje kretanje sa rečima i emocijama. Svaki korak, svaki položaj na sceni nosi značenje i doprinosi celokupnom doživljaju predstave.

A režiser? On je bio taj oslonac koji mi je bio potreban. Strpljiv, smiren, uvek spreman da me pogura napred, ali nikada da me forsira. U jednom trenutku sam shvatila – on je bio ta sigurnosna mreža na koju možeš pasti, a znaš da će te dočekati. Njegova vera u mene bila je jača od moje sopstvene sumnje.

Premijera je prošla odlično. Onog trenutka kada su se reflektori upalili, sve se sklopilo na svoje mesto. Sve ono što sam mislila da ne mogu, ipak sam mogla. I dok su se aplauzi razlegali salom, jedina misao mi je bila – zašto ovo nisam probala ranije?

Ovo iskustvo me je promenilo. Pokazalo mi je da granice često postoje samo u našim glavama i da je ponekad potrebno samo malo poverenja – u druge i u sebe – da bismo otkrili potpuno novi svet. A ja? Ja sada znam da taj svet više nije nedostižan.

Međutim, ono što mi je ovo iskustvo dodatno pokazalo jeste koliko je važno da ovakve inicijative opstanu. Amatersko pozorište u maloj sredini nije samo prostor za igru – ono je mesto gde se okupljamo, gde učimo, gde zajedno stvaramo i rastemo. Ono pruža priliku svima, bez obzira na iskustvo ili godine, da se izraze i budu deo nečega većeg. Zbog toga je važno da ovakve inicijative imaju podršku, jer kultura nije luksuz – ona je potreba i osnova zajednice. Pozorište nije samo scena i reflektori, već ljudi, priče i strast koja nas povezuje. Nadamo se da će se prepoznati značaj ovakvog rada i omogućiti mu da traje i dalje.