Piše: Dragana Ranđelović

Despotovac osamdesetih bio je grad radnika, ali ne umornih i iscrpljenih, već ljudi koji su imali svoj
ritam, svoje male radosti i sigurnost u svakom danu. Radilo se, ali se i živelo. Fabrike su bile srce grada
– „Sokolica“, „Kablovi“, „Rembas“, „Kovilovača“, „Šik“, „Beko“ i mnoge druge. U njima su ljudi
provodili osam sati, ali posao nije gutao njihov život. Kad bi otkucalo vreme za doručak, mašine bi se
utišale, kancelarijske stolice bi se okrenule ka vratima, i svi su polako izlazili napolje – u kafane, bifee i
pekare, na doručak koji se nije preskakao. Kafane su tada bile pune. Naručivala su se jaja na oko,
prženice, burek, kiselo mleko, a uz sve to, obavezno po neka šala ili priča o fudbalu, politici, životu.
Nikome nije padalo na pamet da jede na brzinu. Nije bilo stresa zbog vremena, nije bilo osećaja da
negde kasniš. Sve je teklo kako treba.

Posle posla, ulice su bile pune sveta. Radnici su se vraćali kući, u domove gde su ih čekali supružnici,
deca, topli ručak. Ručak se jeo na miru, uz priču o tome šta se dešavalo tog dana, a posle toga je
sledila kafa. Obavezna. Deca su trčala po parku, igrala lastiš, klikere, fudbal, jurila se između zgrada i
drveća, i niko nije morao da ih tera napolje – sama su izlazila čim bi završila sa domaćim zadacima.
Roditelji su ih posmatrali s klupa, bez brige i bez telefona u rukama – jer brige su, činilo se, bile
manje.

Subote su bile dani za pijacu, velike nabavke i duže kafe u centru. A nedelje su bile posebne – tada su
se porodice okupljale, pravio se ručak na veliko, išlo se u goste ili na izlete. Manasija, Lisine, Resavska
pećina… Selo kod rodbine, vikendica kod prijatelja. Često je i običan dan u dvorištu bio dovoljan.
Sedelo se ispod loze, pričalo, pili su se sokovi, pivo, rakija, a meze je uvek bilo na stolu.

Radnička društva su bila jaka – organizovale su se radničko-sportske igre, kolektivni odlasci na more
preko sindikata, firme su slavile svoje godišnjice uz muziku uživo i pune stolove. Žene su se oblačile
elegantno, muškarci su dolazili u ispeglanim košuljama, igralo se, pevalo, smejalo. Otići u kafanu na
ručak nije bio luksuz, nego normalna stvar. Plate su bile dovoljne za život bez stezanja kaiša. Bioskop
je radio, filmovi su se gledali sa pažnjom i komentarisali danima.

Pamtim naše roditelje kako su uz kafu i kiflu započinjali dan. Meni su davali belu kafu, mada bih često
popila i čaj. Mrzela sam ustajanje ujutru, naročito zimi, kada bi me hladan vazduh udario u lice čim
bih izašla iz kreveta. Ali ta rutina, koju sada prepoznajem i u svojoj jutarnjoj gužvi, bila je sigurno
mesto mog detinjstva. Poštujte ljude koji dan započinju svojim malim ritualima. Oni će i vas staviti u
svoj džep i napraviti ga na svoje sigurno mesto.

I do danas nisam sigurna da li je Despotovac mog detinjstva zaista bio mesto u kome su ljudi bili
bezbrižni, ili je samo moje nostalgično detinjstvo učinilo da ono izgleda tako. Možda su naši roditelji
imali svoje brige, možda su se uveče, kada mi zaspimo, preispitivali i razmišljali o tome šta donosi
sutra. Ali ono što su nama ostavili jeste osećaj sigurnosti. Osećaj da se svet nije vrtlog u koji možeš da
upadneš i nestaneš, već mesto gde će uvek biti doručak u kafani, fudbal u parku i kafa nakon ručka.

I možda, samo možda, u tome i leži prava bezbrižnost.