Piše: Tomica Simić

U okviru nastave istorije obrađivali smo i zavičajnu istoriju, svakodnevni život u dvadesetom veku, porodičnu istoriju, ličnosti, kao i istorijske izvore koji mogu da rasvetle prošlost porodice, naselja i društva.

Učenici su imali zadatak da predstave istorijske izvore koji govore o istoriji njihove porodice i zavičaja.

Učenica Petra Hranjec donela je dve sveske – jednu veću, tamnozelenih korica sa tvrdim povezom, i drugu manju, A5 formata. Bili su to memoari oca njenog dede, koje je pronašla u porodičnoj biblioteci.

U razgovoru sa Živoradom Bogojevićem, dedom po majci učenice Petre Hranjec, poznatim despotovačkim lekarom, zamolio sam da se ovaj materijal kopira i da se jedna kopija ostavi u Zavičajnom odeljenju Narodne biblioteke „Resavska škola“, a da se, kada to bude bilo moguće, objavi i predstavi široj javnosti.

Živorad Bogojević je to odobrio i dao saglasnost da se materijal kopira, a napisao je i poseban tekst uz ovu autobiografiju. Od njega sam dobio i fotografije koje objavljujemo uz tekst.

Svaki, pa i ovaj memoarski tekst, višeslojan je istorijski izvor. On govori o događajima, ličnosti autora, porodici, društvu, običajima, vrednostima i stavovima jednog vremena. Istovremeno, ovakav zapis zanimljiv je i istoričarima, ali i istraživačima jezika, jer iz njega mogu da se proučavaju način govora, izrazi i jezik jednog kraja.

Zelena sveska sadrži 139 strana čitko pisanog teksta ćirilicom, a fotografiju naslovne strane donosimo uz ovu publikaciju. Manja sveska nastavlja biografiju od 140. strane, u formatu A5, i završava se na 163. strani.

Biografija je naslovljena:

„Biografija mog života“

Ovaj zapis predstavlja dragoceno svedočanstvo jednog čoveka, jedne porodice i jednog vremena.

Zamolio sam doktora Živorada Bogojevića da napiše kratak osvrt na biografiju svoga oca. Evo njegovog teksta.

Živorad Bogojević: Kratak osvrt na veoma skromnu očevu autobiografiju

Moram priznati da nisam imao dovoljno uvida u sve to što je moj otac Milun napisao, s obzirom na vreme mog školovanja, studiranja i lekarskog rada. Tek sam ove godine saznao za ovo što je negde zapisao, a najviše zahvaljujući mojoj unuci Petri, rođenoj 2011. godine i njenom profesoru istorije…

Ona je radoznalo preturala po kredencu, ormaru, stecištu starih knjiga i pronašla ovu fasciklu sa originalnim rukopisom biografije moga oca.

Otac mog oca, moj deda Milojko, moj „dejka“ – kako sam ga iz milošte nazivao – pričao mi je o ocu nešto još dok sam bio đak, ali je to zbog brzine života neosetno prolazilo, te ja nisam imao vremena da sve to pretražujem i procenjujem (osnovna škola – osmoletka, gimnazija, fakultet, rad lekara u Senjskom Rudniku, Ravnoj Reci, Resavici, Senjskom Rudniku, Despotovcu i Kragujevcu, ženidbe, deca, roditelji…).

Kažem samo, Petra je tu fasciklu pokazala svom profesoru istorije, koji se zainteresovao, i hvala mu na tome, i zamolio je da mu to „pisanije“ uruči kako bi se i on upoznao sa ovim skromnim, unikatnim zapisom mog oca, na koga sam ja jako ponosan, kao i uopšte na celo naše porodično stablo… Mislim da je to pravo, koliko-toliko bogatstvo.

Deda Milojko, očev otac, ponekad mi je pričao, dok sam bio mlađi, o našem poreklu i životu… Nikad nismo bili bogati u materijalnom smislu. Bilo ih je tri brata u kući, „dejka“ je bio najmlađi. Tada je bilo pravilo da se starija braća ožene, a kod roditelja ostaje najmlađi, da se oženi, zadrži domaćinstvo i čuva roditelje.

Ali dejka je zavoleo devojku, jedinicu – mirazušu – u susednom selu Balajncu, i otišao tamo na miraz, nadajući se da će kasnije uspeti da je ubedi i dovede u Trućevac, u kuću svojih roditelja…

Međutim, ona je volela da bude vlastodržac u svojoj kući, naređivala je, pa su usledile svađe, pa i batine od strane dede. Ostala je bila u drugom stanju. Mešala se povremeno i tašta, štiteći ćerku, te je i ona dobijala batine. Na kraju se i tast umešao…

Deda je morao da napusti Balajnac i vrati se kod roditelja u Trućevac, i pored toga što mu je supruga ostala trudna. U međuvremenu deda je dobio poziv za vojsku, koju je odslužio u Sarajevu na Miljacki. U tom međuvremenu se rodio Milun, moj otac.

Deda, kad je odslužio vojni rok od dve godine, vratio se u selo i preko svojih drugara ukrao sina Miluna i iz Balajnca ga doveo kod sebe u Trućevac. Tako Milun nije ni zapamtio majku, koja se kasnije i preudala. Takođe nije ni osetio majčinu ljubav niti ju je zapamtio.

Kasnije, kad je otac pošao u školu, deda se ponovo oženio, te je moj otac imao i maćehu. Ona je bila namćorasta, često se opijala i započela je torturu nad Milunom…

Tako se to bilo odužilo, te je moj otac imao teško detinjstvo, a bio je najbolji đak u osnovnoj školi. Bio je zapušten od strane maćehe, pa je počeo da puši, pravi cigarete od orahovog lišća, bio je zapušten i družio se sa raznim seoskim mangupima…

Moja majka mi je pričala da ga je kao devojčica zavolela jer je bio dobar đak, isticao se, a umeo je i najlepše da igra i vodi kolo na saborima u selu.

Otac mi je pričao kako je jednom prilikom, kao đak, napravio dva gruba drvena noža za čišćenje opanaka od blata – što je đacima bio naredio učitelj. Jedan od đaka mu je oteo nož, ali za uzvrat otac ga je ubo drugim drvenim nožem u obraz i razneo deo obraza, pošto je nož bio grub i imao cepljike, nedovoljno obrađen.

Nije uspeo da izvuče nož iz obraza, pa je od straha pobegao u šumu, odmetnuo se čitavih 7–8 dana, snalazio se kako je znao i umeo, sve dok ga nisu pronašli i vratili u školu…

Bio je pod stalnom torturom maćehe, što je i opisao u svojoj biografiji, pa je moj deda morao najzad da otera tu ženu iz kuće i više se nikada nije ženio. Tako je moj otac živeo i bez majke i bez maćehe… Bilo je to mnogo teško i izazovno.

Mnogo kasnije, u burnijim vremenima, opisao je period četništva i partizana. Otac u prvo vreme nije ni znao kako da se opredeli, radio je po rudnicima, separacijama i posle mnogo burnih dana otišao je u partizane…

Između ostalog, pričao mi je kako je bio ranjen u borbi. Kad je njegov odred prelazio Drinu, Nemci su ubijali partizane dok su čamcima prelazili reku, tako da je cela voda bila krvava. Kad je otac ušao u čamac da pređe na drugu obalu, bio je pogođen u glavu, ali je srećom metak bio rikošet i nije ga mnogo povredio. Međutim, drugi nemački metak pogodio ga je u levu ruku, u šaku, i teško je oštetio. Potom su ga prebacili u pozadinsku ratnu bolnicu, gde je i operisan, a kao ratni vojni invalid vraćen je u pozadinu.

Kao ratni vojni invalid službovao je po mesnim kancelarijama, pa je bio određen da obavlja posao sudije za prekršaje u Velikom Popoviću, pošto nije bilo kadrova posle rata. Kad sam ga jednom prilikom pitao (u kasnijem životu): „Kako si ti, oče moj, mogao da budeš sudija i sudiš sa samo osnovnom školom od četiri razreda, kad nisi znao ni za rimsko pravo, ni za međunarodno pravo, ni za građansko pravo, itd…?“ On mi je tada kratko odgovorio: „Sine moj, ja sam sudio po duši i tačno sam procenjivao ko laže, ko krade, itd.“ To je u meni ostalo upamćeno, nešto najveće što je ostalo u mojoj duši, kao što je i Hipokratova zakletva. Otac je dobio više medalja, srebrnih, zlatnih i ordenja za rad, hrabrost i drugo.

Otac je imao skromna primanja i oskudnu invalidninu, pa sam ja kao student ilegalisao po studentskim domovima na Zvezdari i Voždovcu, pa sam možda zato morao danonoćno da učim i polažem ispite na medicini. Ni na jednom ispitu nisam padao i drugi sam diplomirao u svojoj studentskoj generaciji. Kad sam počeo da radim 1967–1968. godine, uzeo sam kod sebe u stan moje roditelje – dedu, oca i majku – i čuvao ih do kraja njihovog života. Uvek su bili uz mene, delili sve što smo imali. Ja sam moje roditelje voleo i čuvao, no to je sada druga priča… Kasnije sam se oženio, rodila se i dečica, sin i ćerka.

Hvala Bogu što je moja unuka Petra pronašla u hrpi starih knjiga i hartija ovaj rukopis, te sam saznao za ovu biografiju mog oca, skromno napisanu, ali koja je podsetnik na jedan život.