U Despotovcu se od davnina zna red. Za Svetog Prokopija kuća mora da bude spremna. Domaćin ostavlja sa strane novac za slavu, za goste, za decu, za ono što se ne sme dočekati nespremno. To nije pitanje bogatstva, već domaćinskog odnosa.

Samo izgleda da taj običaj nije stigao do opštinske kase.

Ako su tačni navodi da zaposleni u Predškolskoj ustanovi „Rada Miljković“ i Narodnoj biblioteci „Resavska škola“ nisu primili plate uoči vašara, onda se s pravom postavlja pitanje – kako se upravlja budžetom Opštine Despotovac?

Predsednik opštine Zlatko Marjanović je, po zakonu, izvršilac budžeta. To znači da izvršna vlast planira dinamiku rashoda, vodi računa o likvidnosti i nastoji da sredstva budu raspoređena tako da se najvažnije obaveze izvršavaju na vreme. Plata zaposlenih nije luksuz niti dobra volja vlasti – ona je osnovna obaveza prema ljudima koji rade svoj posao.

Ali možda je u Despotovcu uvedena nova finansijska disciplina. Možda se budžet vodi po vašarskom kalendaru. Možda će plata stići kada se završi ringišpil. Možda će rata kredita sačekati kraj vašara. Možda će banka razumeti da je vašar bio važniji od datuma dospeća. Možda će prodavnica dati hleb na odloženo jer „plata samo što nije“. Možda će i izvršitelji rešiti da naprave pauzu dok traje narodno veselje. A možda će i Sveti Prokopije pomeriti svoj praznik za nekoliko dana, da se budžet malo oporavi.

Nažalost, stvarni život ne funkcioniše tako.

Radnici imaju kredite. Imaju račune za struju, vodu i komunalije. Imaju decu kojoj su obećali da će ih odvesti na vašar, na sladoled ili večeru. Mnogi su upravo zbog toga očekivali platu oko 20. jula, kako je godinama bila praksa.

Vašar u Despotovcu nije običan dan. Tada su restorani puni, kafane prepune gostiju, ulice zakrčene automobilima, a grad živi posebnim ritmom. Ljudi ne traže luksuz. Žele samo da od svoje pošteno zarađene plate provedu jedno lepo veče sa porodicom ili prijateljima.

Ako zaposleni ostanu bez zarade upravo uoči najvećeg lokalnog praznika, onda problem nije samo finansijski. To je pitanje odgovornosti, planiranja i odnosa prema ljudima.

Dobar domaćin zna da se novac za najvažnije obaveze ne troši unapred. U svakoj kući postoji rezerva za praznike, za slavu i za nepredviđene okolnosti. Kada toga nema, kaže se da domaćin nije dobro planirao.

Isto važi i za javne finansije.

Građani zato imaju pravo da dobiju odgovore: zbog čega pojedini budžetski korisnici nisu primili plate na vreme? Da li je reč o privremenom problemu sa likvidnošću, lošem planiranju ili nečem trećem? Šta će biti preduzeto da se ovakva situacija ne ponovi?

Jer vašar će proći. Muzika će utihnuti. Gosti će se razići.

Ali pitanje ostaje:Ako budžet nije mogao da obezbediredovnu platu za deo zaposlenih uoči najvećeg praznika u opštini, kako će odgovoriti na mnogo veće finansijske izazove koji tek dolaze?