U šahu je gambit svesna žrtva figure zarad bolje pozicije. U politici, međutim, žrtvuju se ljudi, funkcije i savezništva, dok se pravi cilj često otkrije tek kada se partija približi kraju. Najnoviji potez na despotovačkoj političkoj tabli izazvao je mnogo komentara – Nenad Lukić, doskorašnji direktor Rembasa i potpredsednik Opštinskog odbora SNS-a Despotovac, postao je savetnik direktora kompanije Resavica. U političkom žargonu kaže se da je „unapređen“, jer je odavno uvreženo pravilo da je prelazak u kompaniju zapravo napredovanje. Da li je zaista tako ili je reč o pažljivo osmišljenom premeštanju figure, pokazaće vreme. Mnogi su očekivali da će naprednjački koordinator Jokić rešiti Lukićev status – u najmanju ruku da ostane direktor Rembasa, ako već ne i da preuzme kompaniju. Čaršija pamti Jokićeve dolaske i njegov uticaj. Pamti i priče da je često stajao uz Nikolu Nikolića. Da li zbog političke procene, ličnih odnosa ili nečeg trećeg, ostaje predmet različitih tumačenja. Posebno se prepričava ono što se, prema navodima prisutnih, dogodilo iza zatvorenih vrata sednice Opštinskog odbora SNS-a. Govori se da je Jokić bio neprijatan i grub u komunikaciji. Da li je obećao da će sačuvati političke pozicije Nikole Nikolića, Zlatka Marjanovića i Nenada Lukića ili nije, javnost ne zna. Takva pitanja za sada ostaju u domenu političkih nagađanja.

Jedna stara izreka kaže da nije pametno potcenjivati ljude iz bezbednosnog sistema. U narodu se često može čuti da „znaju sve“. Koliko je u tome istine, a koliko nagađanja, svako procenjuje za sebe. Ali upravo ta predstava daje dodatnu težinu svakoj političkoj partiji u kojoj se ukrste lokalni i državni interesi. Saša Spasić neko vreme nije bio prisutan u Resavici. Nije ga bilo ni na narodnom veselju na kojem su predsednik opštine Zlatko Marjanović i predsednik Skupštine Nikola Nikolić dočekali ministra Lončara. Kada se vratio, usledio je potez koji je mnoge iznenadio – Lukić je postao savetnik. Time je praktično potvrđeno da je odluka o njegovom daljem angažovanju doneta. Da li zbog toga danas mirnije ili nemirnije spavaju Nikola i Zlatko? To znaju samo oni. Igra mačke i miša u despotovačkom SNS-u traje već dugo. Jedni podnose ostavke, drugi bivaju razrešeni, treći ostaju neizabrani, a sada se pojavila i nova kategorija – unapređeni. U političkoj praksi ponekad se potez koji izgleda kao usluga kasnije pokaže kao elegantno sklanjanje figure sa table. Po mišljenju mnogih, upravo tu počinje ono što nazivamo “Despotovački gambit”.

Sve je, čini se, počelo Cicinom ostavkom. Rečenica: „Vi, gospođo, imate problema sa autoritetima.“ i odgovor: „Predsedniče, poštujem samo prave autoritete.“ bili su prvi ozbiljni potezi ove političke partije. Telefonski razgovori, ostavka i promena odnosa snaga ostavili su utisak da protivnik u tom trenutku nije bio siguran da li je pobedio ili izgubio. Nakon toga usledila su nova pomeranja figura. Vlatka Vulić više nije izabrana za direktora, što su njeni poštovaoci doživeli kao političku smenu. Istovremeno su se pojavile i tvrdnje o uvredama i pritiscima, dok su drugi sve to tumačili kao deo uobičajene političke borbe. Šta je od toga tačno, a šta politička interpretacija, javnost može da procenjuje samo na osnovu dostupnih činjenica. Posebno se pamti navodna rečenica: „Znaš li ti da ja samo jednu sestru imam… Od sada ću se baviti tobom.“ Da li je izgovorena baš tako i u kom kontekstu, nije javno potvrđeno, ali se već dugo prepričava kao deo lokalnog političkog folklora. Za razliku od šaha, politička tabla ima drugačija pravila. Tu nema ograničenog vremena za razmišljanje. Neki igrači čekaju mesecima ili godinama. Proučavaju protivnikove ranije poteze, uspehe i greške, čekajući pravi trenutak za protivudar. Možda će se zato pokazati da je Vlatkin gambit bio samo uvod u neki novi – bratovljev protivgambit.

Istovremeno, mnogi smatraju da je prava politička bitka zapravo bitka za Resavicu. To nije obična kompanija. To je sistem u kojem se nalaze velike investicije, veliki broj zaposlenih i značajan državni novac. U političkom smislu, Resavica ima težinu koja prevazilazi granice jedne opštine. Zbog toga je razumljivo što se svaki potez u toj kompaniji pažljivo prati. Neki su verovali da će lokalni politički planovi biti lako ostvarivi. Međutim, razvoj događaja pokazao je da postoje i drugi centri odlučivanja. Povratak Saše Spasića i njegovi kadrovski potezi mnogi tumače kao svojevrstan protivgambit na prethodne političke planove. Da li će ova partija imati i nastavak? Hoće li uslediti nove kadrovske promene? Da li će pojedini funkcioneri sami podneti ostavke ili će ostati na funkcijama? Da li će skorašnji izbori spasiti glave opštinskim funkcionerima, ili će, po već uobičajenoj praksi, posle njihove političke upotrebe, uslediti i njihovo uklanjanje iz politike ili možda i neki za njih neprijatniji scenario? Odgovore će dati vreme i politički događaji, a ne čaršijske priče. Ono što jeste činjenica jeste da građane mnogo više od političkih kombinacija zanimaju plate zaposlenih u ustanovama koje se finansiraju iz budžeta, stabilnost opštinskih finansija i rešavanje svakodnevnih problema. Jer svaka politička partija, ma koliko bila zanimljiva njenim akterima, gubi smisao ako građani ostanu bez odgovora na pitanja koja se tiču njihovog života. Ako se jednog dana bude pisala politička istorija Despotovca, možda će neko ovaj period zaista nazvati “Despotovački gambit” – partijom u kojoj su se savezništva menjala brže nego figure na šahovskoj tabli, a u kojoj pobednik dugo nije bio poznat.